Francuski sociolog Emil Dirkem (1858-1917), osnivač moderne sociologije, bio je prvi koji je istraživao stigmatizaciju kao društveni fenomen (1895 godine). Dirkem je napisao: „Zamislite društvo svetih, savršenih monaha koji će poslužiti kao primer pojedinaca. Zločini ili devijacije, propisno takozvanih, da li će biti nepoznata; ali greške, koje deluju oprostivo laicima,tamo će stvoriti isti poremećaj, kao što bi običan prestup načinio u običnoj svesti. Ako onda, ovo društvo ima moć da sudi i kazni, onda će ono definisati ove akte kao kriminalne (ili devijantne) i tretiraće ih kao takve”.
Autor koji se obavezno citira u teoretskim raspravama o stigmatizaciji i čiji je rad skrenuo pažnju na kompleksne socijalne procese stigmatizacije i diskriminacije je Erving Gofman (1922-1982), sociolog i pisac. Svojim, danas već krucijalnim delom iz 1963. godine Stigma: Beleške o tretmanu narušenog identiteta dao je izuzetan doprinos na polju razvoja socijalnih teorija. Često opisivan kao simbolički interakcionista, Gofman je smatran jednim od najuticajnijih sociologa prošlog veka.
Gofman je definisao stigmatizacije kao: „Fenomen kojim se odbija pojedinac sa atributom koji je duboko diskreditovan njegovm/njenim društvom kao rezultat atributa.Stigmatizacija je proces kojim reakcija drugih kvari normalni identitet”.
U Gofmanovoj teoriji društvene stigmatizacije, stigmatizacija je atribut, ponašanje, ili ugled koji društvo diskredituje na poseban način: izaziva da pojedinac bude mentalno klasifikovan od strane drugih u nepoželjnom, odbijajućem stereotipu, pre nego u prihvatljivom, normalnom. Gofman, poznati sociolog, definiše stigmatizaciju kao posebnu vrstu jaza izmedju virtuelnog društvenog identiteta i stvarnog socijalnog identiteta: „Društvo utvrđuje sredstva za kategorizaciju lica i dopunu atributa koji se osećaju da budu obični i prirodni za članove svake od ovih kategorija. […] Kada je stranac u našem prisustvu , onda, prvi utisak pogodan da nam omogući da predvidimo njegove atribute i njegovu kategoriju, njegov „društveni identitet“ […] Mi se oslanjamo na ova predviđanja koja imamo, pretvarajući ih u normativna očekivanja, u isuviše pravedno predstavljene zahteve. […] To je [kada aktivno pitanje postaje da li će ovi zahtevi biti ispunjeni] verovatno kada shvatimo da smo sve vreme stvarali određene pretpostavke kao kakav pojedinac treba da bude pred nama. [Ove lažne zahteve i karakter koje prepisujemo pojedincu biće nazvani] virtuelni društveni identitet. Kategorija i atributi mogu zapravo biti dokazani kao nešto što će se nazvati kao njegov stvarni društveni identitet.“ (Gofman 1963.)
„Dok je stranac pred nama prisutan, dokazi mogu nastati njegovim posedovanjem atributa koji ga razlikuje od drugih u katgoriji lica koja su mu na raspoloaganju, i manje poželjne vrste – u ekstremnom slučaju, lice koje je prilično temeljno loše, ili opasno, ili slabo. On se na taj način smanjuje u našim mislima iz celovite i obične osobe u ograničenu i obezvređenu. Takav atribut je stigmatizacija , naročito kada je diskreditujući efekat veoma obiman […] To predstavlja poseban raskorak izmedju virtuelnog i društvenog identiteta. Imajte na umu da postoje i druge vrste raskoraka […] na primer vrste koje nas dovode do prekvalifikacije pojedinca iz jedne društveno očekivane kategorije u različitu, ali jednako dobro predvidljivu kategoriju, koja nas navodi da menjamo našu procenu o pojedincu naviše.”
Nemački sociolog i istoričar Gerhard Falk je napisao: „Sva društva će uvek da stigmatizuju neke uslove i neka ponašanja jer to omogućava grupne solodarnosti u razgraničenju „autsajdera“ od „insajdera““. Falk opisuje stigmatizaciju zasnovanu na dve kategorije, egzistencijalna stigmaizacija i postignuta stigmatizacija. Falk definiše egzistencijalnu stigmatizajicu kao „stigmatizaciju koja proističe iz stanja koje je meta stigmatizacije koja ga prouzrokuje ili ne prouzrokuje , ili nad kojim ima veoma malo kontrole.“ On definiše postignutu stigmatizaciju kao „stigmatizaciju koja se zaradila zbog ponašanja i/ili zato što je u velikoj meri doprinela postizanju pitanja stigmatizacije.“
Falk zaključuje da „ćemo mi i celo društvo uvek stigmatizovati neke uslove i neka ponašanja, jer to omogućava grupne solidarnosti u razgraničenju „autsajdera“ od „insajdera“. Stigmatizacija, u svojoj suštini predstavlja izazov za nečije čovečanstvo- kako za stigmatizovanu osobu, tako i za stigmatizera. Većina istraživača stigmatizacije su otkrili da proces stigmatizacije ima dugu istoriju i da je sveprisutna u raznim kulturama.