„Jako mi je drago što vidim toliko dečaka i devojčica na okupu i što je ovo četvrta godina kampa u nizu. Mislim da je jako dobra stvar da deca budu aninmirana, da se bave sportom i van školske godine, za vreme raspusta. Da im se usađuju, da kažem tako, radne navike, da se bave sportom, da dolaze da treniraju.
I ova promocija – kad dođe neko od košarkaša aktuelnih ili bivših, kao što sam ja, može da podigne nivo motivacije za trening i da se jednog dana neko od njih usmeri na ozbiljan nivo košarke, onaj profesionalni“, kaže Dušan Kecman bivši košarkaš Partizana , a jedan od promotera Košarkaškog kampa „Kovin 2022.“, koji je nedavno završen.
„Ilija (Sarmeš) vaš prijatelj koji radi karikature me je pozvao prošle godine, ali ja sam tada već otišao na odmor, tako da smo viđenje pomerili za ovu. Čuli smo se pre dvadesetak dana i dogovorili sve“, objašnjava Kecman, kao se njegov put „ukrstio“ sa „linijom kretanja“ kovinskog košarkaškog kampa.
U razgovoru za naš portal napravili smo, između ostalog, i kratku retrospektivu sjajne karijere koja je trajala od 1996. do 2013. godine.
Beopetrol. Početak karijere. Prva šansa koju sam dobio u onom periodu kada iz juniroa prelaziš u seniore uz trenera koji me je usmeravao na pravi način.
FMP. Jako dobra stanica u mojoj karijeri. U tih godinu dana sam upoznao jako dobre saigrače sa kojima sam i dan danas u kontaktu. I ekipa koja je mogla da uradi mnogo te sezone, ali nismo mogli dalje od polufinala od Partizana.
Makedonikos. Moj pogrešan izbor u proceni kluba prilikom odlaska prvi put u inostranstvo. Mogu da kažem neki nauk za ubuduće u karijeri.
Efes Pilsen. Jedana od jako pozitivnih stvari u mojoj karijeri gde sam osetio tu, da kažem, nastavak energije Evro lige. Jako lepe uspomene i dobri prijatelji me vezuju za Istanbul.
Ostende. Bukvalno kratak izlet. Mogao sam to i da preskočim, ali kada smo završili Euro ligu sa Efesom nisam mogao da budem licenciran za tursko prvenstvo, pa sam otišao u Ostende da bih igrao.
Kijev. Mnogo lepa godina. Novo iskustvo. Jako dobri prijatelji, saigrači, uopšte i život koji sam imao tamo godinu dana.
Panatinaikos. Kruna moje košarkaške karijere. I što se tiče ekipe i trofeja i rada sa trenerom Željkom Obradovićem. Naravno, i navijači i život u Atini…
Partizan. Moj klub. Klub u kojem sam se afirmisao, stekao košarkaško pravo ime. Rad sa Duletom Vujoševićem i posle toga dve godine sa Vladom Jovanovićem su oblikovali moju karijeru u globalu. I naravno navijači..
Roan. Klub koji je bio izbor pred kraj karijere. Liga i rang takmičenja u tom nivou bili su novo iskustvo za mene. Polako zatvaranje vrata jedne karijere koja je trajala do 2013. godine.
„Vrata su zatvorena“ u Monaku?
„Jeste. Mislio sam da ću odigrati još jednu sezonu u tom rangu takmičenja bez nekih velikih ambicija, ali sam dobio u tom trenutku i drugo dete i mislio sam da je vreme da završim karijeru što se i desilo za dva-tri meseca.“
Najdraža pobeda u karijeri?
„Sigurno protiv Cibone u Zagrebu 2010. godine za osvajanje ABA lige.“
Pretpostavljam šta je, ali moram da pitam, najdraži poen? (smeh)
„Jeste taj protiv Cibone.“ (smeh)
U jednom intervjuu Rašić kaže da mu je Roberts bio logičnije rešenje u tih 0.6 sekundi do kraja kada je uručivao loptu u igru posle trojke Bogdanovića jer je bio bliži košu, ali si ti bio toliko uporan u traženju lopte da je odlučio da promeni odluku.
„Ja sam stvarno tražio tu loptu. Pregledavajući snimak više puta video sam da niko od mojih saigrača nije imao, ma, ni želju da pomisli da primi loptu, niti da pokuša šut na koš. Svi su bili utučeni zbog primljenog koša, trojke, koju je ubacio Bojan Bogdanović. Eto, ja sam imao neku želju, poučen iskustvom iz prošle godine kada sam sa tog mesta dao koš u Atini , da vreme nije isteklo i da može da se uputi taj poslednji šut nade.“
Da li to insistiranje da šutneš ima veze sa ritualom koji si imao sa Šakotom u Panatinaikosu, kada ste dolazili ranije na trenige i izmišljali šuteve sa raznih pozicija?
„Ima, da. Ništa nije slučajno, ja to kažem, kad svi pitaju kako si ga dao. Neobičan je i momenat i pozicija za taj koš, ali kad ti iz… ne mogu da kažem zezanja, jer smo mi od toga kasnije napravili jedno ozbiljno takmičenje između nas dvojice gde izmišljamo šuteve sa tribina, o parket, iza leđa, glavom… gde su nas saigrači gledali i smejali se, kažu, šta rade ova dvojica ludaka. (smeh)
Svi ti pogodci i šutevi ti uđu u meoriju i ti posle znaš kako bi sa koje pozicije trebalo da pravilno izbaciš loptu ka košu.“
Da li se slažeš da uz tebe i Rašića zasluge za taj koš ima i delegat koji je zaustavio vreme na 0.6 sekundi?
„Delegata sam sreo pre nekoliko godina u Zagrebu. Pitao me je, Dule, da li se sećaš ko sam ja. Odgovorio sam, stvarno ne znam ko ste. On kaže, delegat koji je zaustavio vreme. Rekao sam mu – želim da vam čestitam jer ste mi dali mogućnost da se na neki način tim košem proslavim i da mi osvojimo titulu. On se čovek nasmejao. A stvarno je uradio posao kako treba. Zaustavio je vreme kad je trebalo.“
Poslednji napad na utakmici. Treba nam pobeda. Na koga ide lopta da se da koš, pod obručem, ko završava dvojkom, a ko šutem za tri poena, od igrača sa kojima si igrao tokom karijere?
„Pod košem na Nikolu Pekovića, šut za tri poena Miloš Vujanić ili Vlado Šćepanović, a dvojku… ne, ne, Vujke dvojka ipak, a trojka ili Šćepa ili Jasikevičijus.“
Da li je istina da zbog tebe Frederik Haus ne ide, barem dok je u Srbiji, u Mekdonalds na burgere? (smeh)
(smeh) „Jeste, jeste. Odveli smo ga jednom Kod Lokija i Kod Mare, gde je on probao pravu pljeskavicu i oduševio se. Rekao je, uh, kako je dobro ovo meso moraću češće da dolazim ovde.
Naš ritual je, inače, bio da posle nekih pobeda odemo tamo, da malo proslavimo posle utakmice.“