Kovin u Leksikonu YU mitologije

Kovin

„Varošica u južnom Banatu na obali Dunava. Poznata je po tome što je u njoj smeštena poznata
psihijatrijska bolnica, tako da se reč Kovin koristi za označavanje nečijeg (problematičnog) mentalnog statusa. Reći za nekog da je “zreo za Kovin”, znači da je taj u najmanju ruku blesav ili čak i lud.“ (Leksikon YU mitologije)

Možda i niste znali da se Kovin, još početkom ovog veka našao u kultnoj enciklopediji Leksikon YU mitologije izdavačke kuće Rende. Po abecednom redu, među stotinama pojmova koji su obeležili srećnije odrastanje u velikoj Jugoslaviji, svoje mesto našla je i naša varoš, i to, smeštena između Kovačev Branislava Lale, najmlađeg ikada bubnjara Big benda RTB u vreme njegove najveće slave, i dečije igrice Ko voli, ko voli.

Čime je to zaslužio pitate se?
1989. godine Dubravka Ugrešić i urednici u tadašnjem „STARTU“, Dejan Kršić i Ivan Molek, uputili su poziv za suradnju na projektu „Leksikona YU mitologije“. Krenulo se od premise da ne postoje artikulirani pojmovi jugoslavenske popularne kulture koji bi pripomogli definisanju naših identiteta. Problem je, pisali su pokretači, bio „širi od puke manjkavosti domaće popularne kulture“, i tvrdili da bi pitanje jugoslavenskih identiteta trebali istražiti „ne samo zbog svijeta već prvenstveno zbog nas samih“, dodajući da „današnja politička situacija to jasno pokazuje“. Zadnja rečenica danas zvuči ironično. Od pitanja „Što smo?“, došlo se do „Što smo bili?“, a mnogima je i to pitanje postalo „suvišno“, jer im je odgovor unapred bio „poznat“.

U suradnji sa zagrebačkim „Arkzinom“  oformljena je redakcija i postavljena jednostavna internetska stranica. Učinili smo to najprije zbog sebe, ne očekujući previše. A onda se dogodila čudna stvar. Poput brodolomaca su se, s „porukama u boci“ počeli javljati naši bivši sugrađani, doslovno sa svih strana svijeta. Ovo nije tek otrcana fraza: novosadski muzikolog u Jeruzalemu, službenica u jednoj londonskoj kancelariji, čuveni crnovalni režiser iz Pariza, iz New Yorka dvije bivše zagrebačke tinejdžerice, naš pisac iz Irske i mlada zagrebačka tv-voditeljica bili su među prvima koji su poslali priloge.

Stranica je ostala otvorena za predloge čitavu deceniju, a slavu Kovina, za divno čudo, nije pronela već pomnuta ludnica, već kasarna, tačnije centar za obuku vozača JNA pri RV i PVO, Jer nemoguće bilo a da ne naleti neki „gušter“ koji je prve vojničke dane služio u ovdašnjoj kasarni (kapaciteta nekoliko hiljada vojnika) i po po pravilu, odlazili su sa prelepim uspomenama (neki i ostajali).
Tada, na toj web strani, u nemontiranom materijalu nizala su se i vojnička pitanja intimnije prirode: Radi li još uvek ona konobarica u Rexu. I da li Rex radi uopšte. Posebno je bio reči o piceriji (Guliver) koji su bivši „vojaci“ gotovo istovetno opisivali – neka čudna ekipa koja sluša neku super muziku i puši dobru travu, po ceo dan u toj piceriji!
Naravno, i bolnica koja je ipak ostala sinonim za Kovin u prekrojenom, finalnom izdanju.
A Kovin je, tako, ostao u popisu inventara po kom ćemo bivšu Jugu pamtiti samo po najboljem.

error: Content is protected !!