Sedmi po redu, od (re)osnivanja, predsednik Demokratske stranke Zoran Lutovac ne veruje u numerologiju i magiju cifre koju mu je sudbina (tačnije, članovi stranke) dodelila. Više veruje u prečišćeno članstvo, srodne i potencijalne saborce iz redova partija socijaldemokratske orijentacije, ponajviše u građane Srbije koji traže jedinstvenu opoziciju.
Iza sebe, kaže, ostavlja borbu okoštalom birokratijom unutar stranke, a energuju troši na pametnije stvari – putuje Srbijom i obilazi opštinske i gradske odbore.
Između Sremske Mitrovice i Čačka, obreo se u Kovinu na proslavi tridesetog rođendana Opštinskog odbora što je bila prilika da mu ukrademo neki minut.
I, kako drugačije početi intervju s predsednikom stranke kome deo (što bivšeg, što sadašnjeg) članstva mesecima unazad osporava legitimitet, nego pitanjem:
Ko je, zapravo, predsednik Demokratske stranke, Vi ili Branislav Lečić ?
Predsednika Demokratske stranke biraju članovi DS-a. Izbori su bili 2018. godine, a ja sam pobedio u prvom krugu…
U konkurenciji?
U konkurenciji Gordane Čomić i Branislava Lečića.
Znači, ja sam dobio apsolutnu većinu glasova već u prvom krugu.
S obećanjem da ćemo promeniti odnos prema politici i stranku revitalizovati u programskom i kadrovskom smislu.
Neki to očigledno nisu ozbiljno shvatili.
Imamo obavezu da stranku, koju su vodili otuđeni funkcioneri vodeći, pre svega, računa o sopstvenim interesima, vratimo i članovima i građanima.
DS mora opet da bude stranka kojoj će na prvom mestu biti građani i javni interes. Lične interese ostavljamo po strani.
Za razliku od pučista koji su hteli otvorenu i neprikrivenu saradnju s Aleksandrom Vučičem, smatrao sam i smatram da moramo da budemo oštra opozicija Aleksandru Vučiću.
Proteklih dana najavili ste „radikalizaciju“ otpora režimu, čime ste, utisak je, skinuli etiketu koju je DS vukao dobrim delom devedesetih – da je salonska stranka. Šta to konkretno podrazumeva?
Uoči prošlih izbora tražili smo poštene i slobodne izbore.
Rekli smo – ako se to ne desi, mi ćemo bojkotovati.
Tako je i bilo.
Na taj način smo potpuno delegitimisali ovu vlast i, s druge strane, tačno se odvojilo žito od kukolja kao 1997. godine i videlo se ko je prava opozicija, ko želi stvarno da se bori protiv ove vlasti, a ko je spreman da učestvuje u lažnim izborima i daje legitimitet.
Neki od njih (učesnika junskih izbora – prim.nov.) su izvukli pouku i pokazuju signale da žele sada da se bore za slobodne i poštene izbore.
I što taj front bude širi naše šanse da ostvarimo zahteve su veći.
A zahtevi su?
Oslobađanje RTSa, da se prekine s praksom ucena ljudi koji moraju da glasaju za režimsku stranku pod pretnjom da će izgubiti posao i sprečavanje funkciorske kampanje.
Tražimo i neutralnu administraciju koja će da kontroliše taj izborni proces.
Ne tražimo ništa nenormalno.
To je nešto što je zapisano u Ustavu i zakonima ove zemlje…
Da li je onda normalno da imamo Ministarstvo za dijalog koji ste u nekom intervjuu proteklih dana iskritikovali?
Znate šta, to je kontradiktorno – imate ministarstvo koje treba da se bavi dijalogom.
Ne, u društvu mora da postoji dijalog ako je demokratsko društvo. Ne može biti dijaloga ako se opozicija proglašava za neprijatelja, ako su svi koji ne misle kao autokratski vođa, neprijatelji države, ako nemamo slobodne istitucije i medije gde bi se taj dijalog vodio…
I kad bi Vas sutra pozvao neko iz tog Misnistarstva za dijalog, petpostavljam da nećete otići?
Taj dijalog mora dobro da se pripremi – potreban nam je posrednik.
Ljudi kažu, zar ne možemo sami da… Pa mi kad bi imali racionalne sagovornike s druge strane naravno da nam posrednik ne bi bio potreban.
Ali ne, mi imamo s druge strane ljude koji kažu da je sve u redu i da nemamo nikakvih problema. A ako imaš s druge strane ljude koji kažu da nije nikakav problem što su zarobljeni ljudi, država i institucije, onda o čemu razgovaramo?
Kad ste poslednji put gostovali na RTSu?
Iskreno da Vam kažem, ne sećam se.
Onda kad ste, decembra 2018., napustili studio u sred Upitnika?
Možda tad, zaista se ne sećam.
Pre nekoliko dana zvali su me da dam izjavu, ali je nisu ni emitovali. Zvali su me da me pitaju upravo o ovoj stvari o kojoj me Vi sad pitate, ja sam dao izjavu… To je trebalo da bude emitovano u dnevniku, ali još uvek nije.
Evo, prošlo je sigurno četiri, pet dana.
Vi ste sedmi predsednik stranke od njenog osnivanja. Jel to brojka koja sama po sebi govori o stranci ili…?
To govori o kvalitetu Demokratske stranke za razliku od drugih stranaka, koje kad se osnuju i dobiju predsednika on je predsednik dok…
Ne umre?
…Dok ne umre…
Ili ode u Hag?
Upravo.
Po tome se Demokrastka stranka razlikuje od drugih stranaka.
Ali, moramo da promenimo pristup politici. Vremenom su se u stranci oformili i okoštali birokratski elementi, ljudi koji politiku shvataju kao biznis plan, kao način da ostvare svoje lične ambicije i ja hoću s tim da prekinem.
Politika isključivo mora da bude shvaćena kao borba za javni interes. To pokušavamo da promenimo u stranci, da je reformišemo i na taj način povratimo poverenje građana, da građani kažu – e, za takve ljude i za takvu stranku hoću da glasam.
Putujete non – stop. Juče ste bili u Sremskoj Mitrovici, danas u Kovinu, sutra u Čačku. Imate li utisak da menja slika o DSu unutar Srbije?
Da, u poslednjih dva meseca imamo preko dvesta novih članova koji su se učlanili on line, preko interneta. Bili smo u Obrenovcu nedavno, 26 novih članova, imali smo dečka koji se učlanio na osamnaesti rođendan. Razgovarao sam s dve grupe od po dvadesetak ljudi od koji su svi vrhunski stručnjaci u svojim oblastima – od poljoprivrenika do marketinških stručnjaka u kompaniji Saatchi & Saatchi.
Ljudi s raznovrsnim iskustvom.
Otvoreni smo za sve društvene slojeve, a ne samo intelektualce.
Ne želimo da budemo više stranka u kojoj se političari šetkaju u skupim odelima, već da razgovaraju s članovima i građanima.
Ako ne možemo da imamo medije, bar da imamo volju i snagu da razgovaramo s ljudima na terenu.
Ovde ste, u Kovinu, povodom tridesetog rođendana kovinskog odbora. Reč, dve o njemu?
Ovaj Opštinski odbor je jako dobar. Aktuelni predsednik Srđan Vukša je upravo ono što ja vidim kao budućnost stranke – čoveka posvećenog javnom interesu, čoveka koji je u politici iz pravih razloga, a ne ličnih interesa koji će na pravi način pokazati građanima ono za šta se zalažemo.
Ali i čovek koji nema nikakvu vrstu zazora i straha. Takvi su nam ljudi potrebni. Da imaju lični kvalitet, spremnost i sposobnost da se uhvate u koštac sa svakim problemom i zajedno s građanima pokuša da menja stvari nabolje.
N.B.
Roker (u duši) s Novog Beograda i romantičar (za javnost) s Karaburme
Prilikom pripreme za ovaj razgovor i iščitavanju nekih ranijih tekstova o Zoranu Lutovcu rođenom (1964.) Beograđaninu, naišli smo na „podatak“ u Politici u kome autorka Biljana Baković aktuelnog predsednika DSa naziva „roker u duši.“ Nismo odoleli znatiželji.
Šta to tačno znači?
Ja sam dete rokenrola. Moja mladost je vezana za rokenrol, odrastao sam uz njega, i to je jedna posebna vrsta senzibiliteta. Moji drugari bili su pokojni Milan Mladenović, Koja iz Discipline, Anton i Cane iz Partibrejkersa… Cane mi je dugo bio i komšija na Novom Beogradu, dok se nije odselio u Zrenjanin…
Ako Vam je Cane bio komšija i drugar, znači da ste i grobar?
Ha, ha, ha… Kao iskusan političar nikada neću reći za koga navijam, jer to znači da u Srbiji odmah možete da izgubite podršku onih koji su za drugi tim.
Pa i ne mora da znači. Predsednik države, kažu, ima podršku i jednih i drugih. Barem vođa navijača?
Zato ja više volim da kažem da sam romantičar s Karaburme.